Iz dnevnika psihijatra

Na nekom duboko primordijalnom nivou namjera da se razumije ekvivalent je aktu ljubavi. -Anna Aragno

24.04.2012.

Blog je 'preseljen'

Dragi prijatelji, poznanici i vjerni čitaoci ovom prilikom vas obavještavam da je blog preseljen na

www.drsandic.net

Znatno je bolja ukupna performanca na ovoj novoj lokaciji. Uvjerit ćete se i sami ;) A i neki novi 'fazoni' koje je uveo bloggerBA (kao i prisilne google reklame) mi nikako ne leže. Nadam se da će vam se dopasti i da ćete i dalje posjećivati 'Iz dnevnika psihijatra' (u novom izdanju). Lijep pozdrav!

20.04.2012.

fragment - Dante

Ali, ako današnji svijet bez vrline tumara,

uzrok je u vama, u svome ga tražite licu;

Dante (Čistilište)

 

09.04.2012.

Ja, Mahaluša - BiH Lady Chatterly

Nakon "Audicije" trebalo je da prođu dvije decenije da bi još jedna pozorišna predstava tako duboko odjeknula u narodu, da postane, da tako kažem, integralni dio opće kulture Bosne i Hercegovine, da se njome ponosimo, dičimo. U savremenoj Bosni i Hercegovini novinske kolumne iz "Azre" agregirane u predstavi "Ja, mahaluša" postigle su uistinu nevjerovatan uspjeh. U "Ja, mahaluša", poput nekadašnje situacije s "Audicijom", naš narod očigledno prepoznaje i udovoljava jednom bitnom dijelu svoga bića. Da tako nije tako obuhvatna rezonanca bila bi nemoguća.

Dugo sam se pitala šta je to što tu aktualnu predstavu toliko razlikuje, izdvajajući je od ostalih sjajnih pozorišnih komada koji se izvode na pozorišnim daskama u našoj zemlji. Jedan od očiglednih razloga za njenu slavu je da je djelo domaćeg autora. I sama tematika, na koju već eksplicitno upućuje i naziv "Ja, mahaluša" uokviruju bit predstave u nešto vrlo specifično, iznimno lokalno, endemično za BiH (ili da se ipak adekvatnije izrazim 'bosansko'). A tema nije teška, nije ratna prošlost i pošast razaranja. Kao da je jedan od fundamenata na kojima je njena slava zasnovana upravo taj što u ovoj, tek od nedavno nezavisnoj zemlji, koja stoga još uvijek intenzivno gradi svoje kulturne tekovine, ovo rijetko ostvarenje koje doslovno prepričava djeliće svakodnevnog života sada (doduše fokusirane na kreativnost i punoću življenja u razbibrigi trača),  ne involvirajući život 1992-1995 i neposredno poslije.

 

Pitala sam se o estetskom ukusu publike koja ovacijama pozdravlja tu predstavu. Pitala sam se da li se tu uošte može govoriti o estetici, ili ne na sceni nešto drugo. I tako, zabavljajući se pisanim djelima pojedinih prilično pametnih osoba naiđoh na vrlo intrigantan pasos kojih bih, analogno temi ovog posta, rado podijelila sa svojim vjernim čitaocima:

   Smatra se da je, umjesto "lijepog", postalo "šokantno" bitna odlika moderne umjetnosti. Ako je savremeni čovjek bolestan i trebaju mu šokovi, odnosno, ako je (kao "esteta") do te mjere blaziran da ga može uzbuditi još samo ono što šokira, to još nije dovoljan razlog da bi se umjetnost na "šokantnom" konstituirala. Šokantno se može dati na umjetnički i na neumjetnički način. S druge strane, potrebu za šokantnim ne posjeduje tek moderni čovjek: vječita je ljudska žudnja za tračem, a nju je šokantno vječito i hranilo. Svako doba ima svoju 'Ledi Četerli'.                                              

                                                               Ivan Focht, "Uvod u estetiku"

Ovim citatom okončala bih svoj današnji post. Želim vam ugodan početak sedmice iako je opet hladno, i ne baš kao u februaru, ali je zapadao snijeg.

 

03.04.2012.

O povodljivosti

Stvaralačka apercepcija više no išta drugo čini da pojedinac osjeća da je život vrijedan življenja. Nasuprot ovome je povodljivi odnos prema spoljašnjoj realnosti, gdje se svijet i njegove osobenosti priznaju, ali samo kao nešto u šta se valja uklopiti, ili nešto što zahtijeva prilagođavanje. Povodljivost sobom povlači osjećaj jalovosti za pojedinca i povezana je s idejom da ništa nije važno i da život nije vrijedan življenja. Brojni pojedinci mukotrpno su iskusili taman dovoljno kreativnog življenja da razaberu da većinu svog vremena provode živeći nekreativno, kao da su zahvaćeni kreativnošću nekog drugog, ili mašine.

Donald Winnicott

03.02.2012.

Psihoanalitički osvrt na islamofobiju: Paranoidno ustrojstvo Zapadne civilizacije XXI vijeka

U ovom broju 'Znakova vremena' objavili su mi tekst na temu islamofobije, naravno shvatanje iste s psihoanalitičkog aspekta. Uskoro će biti dostupan online na stranici Ibn Sina instituta. Do tad vas obavještavam o istom, uz prilog rezimea.

 

Politika i paranoja, kao i političke eksploatacije

paranoidnih vanjskih anksioznosti zbivaju se ne samo

u Sjedinjenim Američkim državama,

već i u  drugim zemljama...

Alan Roland, 2010

 

 

Islamofobija s psihoanalitičkog stanovišta podrazumijeva duboku regresiju društva u rane stadije psihičkog funkcionisanja, shizo-paranoidnu poziciju koju je definisala Melanie Klein. Psihičko funkcionisanje na ovoj razini obilježeno je brutalnim oblicima agresije, te paranoidnom dinamikom koja Drugog postavlja u ulogu neprijatelja koji prijeti egzistenciji, integritetu i cjelovitosti datog subjekta. Iz ovog razloga Drugi je meta violentnog paranoidnog napada. Aktuelna socio-politička arena zapadne civilizacije, vođe paranoidnog stila koji se manipulativnim rječnikom obraćaju ciljnoj populaciji, u značajnoj mjeri utiče na razbuktavanje paranoidne dinamike. Islamofobija se ustoličava kao socijalno favorizirani stav nemuslimanske populacije prema islamu, muslimanima i tekovinama islamske civilizacije. Posljedice paranoidne regresije zapadne civilizacije u odnosu na islam, analogno strukturaciji individue po paranoidnom tipu, vrlo lako mogu rezultirati izrazito negativnim konsekvencama po prijateljske, instinski podržavajuće međuljudske odnose, te dovesti do sukoba katastrofičnih razmjera. Jer, upravo ova problematika Drugosti u istoriji ljudske civilizacije znala se iskazati fundamentom brutalnih epizoda povijesti čovječanstva.

Lijeo pozdrav,

Dr.S

 

06.01.2012.

Panični poremećaj: klinička slika

Nije samo opis kliničke slike koji nalazimo u psihijatrijskoj literaturi, već je i stvarnost da osobe koje pate od paničnog poremećaja dugo vremena obilaze interniste, posebno kardiologe, prije no što dođu do psihijatra. Klinička slika je takva da ih jako brine organsko stanje, a podloga je ekskluzivno psihološka, koliko god to čudno nekima zvučalo. Iz tog  razloga odlučila sam se da napišem, u kratkim crtama, osnovne odlike simptomatologije ovog psihičkog poremećaja. Možda nekom skratim lutanja i usmjerim ga na pravu adresu.  

Prema Desetoj reviziji Međunarodne klasifikacije mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja (MKB-10) panični poremećaj (F41.0) svrstan je u grupu neurotskih poremećaja, poremećaja vezanih uz stres i somatoformnih poremećaja (F40-F48). Naziva se i epizodnom paroksizmalnom anksioznošću. Odlikuje ga iznenadno, abruptno izbijanje paničnog straha bez vanjski adekvatnog i vidljivog povoda. Obzirom da ove izuzetno neugodne provale teške anksioznosti (u vidu panika) nisu ograničene ni na koju specifičnu priliku, niti na određeni skup okolnosti, gotovo sasvim su nepredvidivi. Značajno je navesti i da napadi panike ispoljavaju tendencu da se jave nanovo. Svaki put traju kratko, do desetak minuta. Uz panični strah ove osobe doživljavaju vrlo dramatične somatske manifestacije, poglavito one provocirane od strane vegetativnog nervnog sistema koji je prenadražen i hiperaktivan. Tako se uz panični strah javljaju još i iznenadna "lupanja srca", probadajuća bol ili bol u vidu pritiska u predjelu grudnog koša, osjećaj nedostatka vazduha sve do subjektivnog osjećaja gušenja. Gotovo redovni su i vrtoglavica, preznojavanja, crvenilo kože, mučnina, osjećaj utrnuća i/ili slične druge seznacije u pojedinim dijelovima tijela. Neki put kliničku sliku dopunjavaju i znaci derealizacije (subjektivni doživljaj kao da se okolina na neki čudan način izmijenila) ili pak depersonalizacije (subjektivni doživljaj promjena u vlastitoj ličnosti). Van perioda paničnog ataka kod ovih osoba dobija se podatak i da pate od straha da će umrijeti, izgubiti kontrolu i/ili pak poludjeti. Također, kod oboljelog se pojavljuje i čitav niz bihejvioralnih simptoma i znakova. Gotovo uobičajeno je da u stanjima paničnog napada traže da ih se vodi u Hitnu pomoć. Gotovo redovan je i podatak da su odlazeći na brojne ljekarske preglede pregledali kardio – vaskularni sistem, abdominalne organe, više puta obavili kompletan osnovni laboratorijski nalaz i druge somatske pretrage.

 

04.01.2012.

Hebefrena sch

Shizofrenija je vrlo stara bolest. Ispoljava se u više oblika, od kojih je najteži hebefreni tip. Ovaj oblik shizofrenije naziv je dobio prema grčkoj riječi „hebeos“, dječak, obzirom da češće pogađa dječake. Njena značajna odlika je ta da poremećaj izbija tokom pubertreta, ili pak u ranoj adolescenciji. Također, svojim redovito malignim i deteroirajućim tokom posjeduje tendencu da prouzrokuje ozbiljnu dezorganizaciju ličnosti.

 

 

ISTORIJAT

Klinički opis shizofrenije prvi put u Evropi nalazimo 1809. godine. Istovremeno ga javnosti predočavaju Philip Pinel u Francuskoj i John Haslam u Engleskoj. Krajem XIX vijeka Emil Kraepelin hebefreniju, katatoniju i paranoidnu grupu psihotičnih oboljenja do tada nazivanih demencijom obilježava kao dementia praecox. No, savremena istraživanja upućuju da je Krepelinov koncept dementie praecox po kojoj shizofreniju karatkerišu deterioracija, beznađe i pesimizam opovrgnut brojnim studijama koje su utvrdile da osobe sa teškim mentalnim oboljenjima mogu da uspostave izvjestan stepen oporavka i da aktivnio učestvuju u istom.

Eugen Bleuler 1911. godine ovaj poremećaj naziav shizophrenia, koji je u zvaničnoj upotrebi i u savremenoj psihijatrijskoj praksi. Samim nazivom (schizos-rascjep, phrenos-duša), Bleuler akcentira disocijaciju između mišljenja i afekta koja je imanentna ovim bolesnicima. U današnje vrijeme hebefrenija se navodi kao zaseban podtip shizofrenije u obje vodeće svjetske preporuke za klasifikaciju i dijagnostiku mentalnih oboljenja, Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema – 10. revizija (MKB-10) i američkom Dijagnostičkom i statističkom priručniku mentalnih oboljenja – IV edicija (DSM IV).

 

 

EPIDEMIOLOGIJA

Rezultati studija koje se bave ovim izučavanjima često su u međusobnom nesuglasju usljed razlika u definisanju dijagnostičkih kriterijuma, kao i poteškoća u odabiru adekvatnih metoda postavljanja uzorka istraživanja. Evidentirano je da dječaci češće obolijevaju od hebefrenije no djevojčice. Pokazalo se i da incidencija i prevalencija ovog oboljenja koreliraju sa socioekonomskim statusom u smislu da osobe izložene težim uslovima života i pojačanim stresogenim činiocima češće razvijaju ovo oboljenje. No, u studijama se navodi i tzv. „drift“ hipoteza tj. da je moguće i to da oboljeli pokazuju tendencu da prelaze u niži socijalni status, te da se stoga veća incidenca ovog oboljenja i nalazi u okvirima istog.

 

 

ETIOLOGIJA

Kao i kod drugih oblikia shizofrenog poremećaja etiologija je i dalje nerasvijetljena. Općenito, u savremenom naučnom minijenju prihvaćena je postavka da u  njenom nastanku ulogu imaju kako biološki, tako i psihosocijalni faktori, s tim da se dominantna uloga u klasičnom psihijatrijskom modelu daje biološkim faktorima. Hipoteze svakako uključuju izvjesnu genetičku dijatezu. S druge strane, mogući uzroci na ovoj razini razmatranja etiologije SCH uključuju i nepovoljne sredinske uticaje u trudnoći i perinatalnom razdoblju. Istraživanja novijeg datuma bave se proučavanjem razvoja moždanih struktura i dolaze do otkrića da je barem u nekim slučajevima poremećen razvoj mozga u fetalnom periodu izvjestan uzrok izbijanja shizofrenih poremećaja, te i hebefrenog podtipa. Od fizioloških faktora utvrđen je oslabljen protoka krvi u frontalnom režnju, te povećanje dopaminske receptorske aktivnosti u nucleus caudatus-u. Biohemijska istraživanja potvrđuju da su dopaminski neurotransmiterski sistemi od esencijalnog značaja za nastanak SCH. Psihosocijalni pristup ovoj problematici razmatra patološke roditeljske odnose u porodici u kojoj odrasta dijete (double-bind komunikacija, shizmatični, te devijantni brakovi), kao i stresne događaje za koje se smatra da su od velikog značaja za prvu psihotičnu epizodu, kao i kasnije egzacerbacije koje neminovno slijede kao imanentna odlika hebefrene kliničke slike.

 

 

OSNOVNE ODLIKE KLINIČKE SLIKE

Bolest obično počinje nekarakteristično, podmuklom prodromalnom fazom koja može trajati nekoliko mjeseci. Osoba nerijetko osjeća izmjenu raspoloženja. Često pati i od slobodno flotirajće anksioznosti. Nesanice nisu rijetka propratna pojava. Hipobulija je gotovo redovita pojava u ovom stadijumu oboljenja, tako da ove  osobe iznenada postaju iztrazito loši đaci ili studenti, te nerijetko nisu u stanju redovno dovršiti redovno školovanje. Također, nemali broj pacijenata u ovoj fazi oboljenja pati i od povremenih halucinatornih doživljavanja mahom akustičnog tipa. Bolesnici osobito skloni senzitivnoj introspekciji nerijetko navode kako su u početku osjećali fenomene depersonalizacije („kao da to više nisam ja“ i sl.).

Kasnije, razvijenu kliničku sliku obilježava raznolika psihopatološka simptomatologija: pozitivna i negativna. Patološkim procesom obobito bivaju pogođene emocije, mišljenje, volja i percepcija. Urzano se razvija nivelacije afekta, te defekt emocionalne rezonance što se jasno očituje već prilikom prvog pregleda. Značajno je navesti da ovi pacijenti periodično ispoljavaju, paradoksalno, burne i nekontrolisane emocionalne ekscitacije koje, tipično, iznenađujuće brzo splašnjavaju. Stoga ispoljavaju česte nastupe bijesa, straha ili bezrazložnog smijeha. U odmaklim fazama bolesti oboljele odlikuju i paratimija i paramimija. Funkcija mišljenja oštećena je i po formi i po sadržaju. Razvijenu kliničku sliku odlikuju i nekoherentno mišljenje sa gubitkom asocijacija i gubitkom determinirajuće tendencije. U sadržajnom planu nalazimo sumanute ideje uticaja i odnosa. Ovi bolesnici gotovo redovito pate od „kozmičkih“ uticaja (bioenergija, vanzemaljci i sl.). Bizarnost, manirizam, groteskno ponašanje i grimasiranje također tipično odlikuju hebefreni podtip shizofrenog pormećaja. Bogatu psihopatološku simptomatologiju odlikuju halucinacije, poglavito akustičnog tipa. Voljno-nagonski dinamizmi značajno su oslabljeni te pate i od ambivalencija sa hipobulijom.

Obzirom da je MKB-10 kod nas u zvaničnoj kliničkoj praksi smatra se za shodno predočiti odlike hebefrene shizofrenije (F20.1) u skladu s pomenutim smjernicama:

 

 

 

 

„To je oblik shizofrenije kod kojeg se ističu afektivne promjene. Sumanustosti i halucinacije prolazne su i fragmentarne, ponašanje je neodgovorno i nepredvidivo s čestim manirizmima. Raspoloženje je površno i neprimjereno, mišljenje je dezorganizirano, a govor nekoherentan. Javlja se težnja k socijalnoj izolaciji. Prognoza je obično slaba zbog brzog razvoja i «negativnih» simptoma, poglavito izravnanog afekta i gubitka volje. Hebefreniju bi redovito trebalo dijagnosticirati samo u adolescenata i u mladih osoba“.

 

 

 

 

 

SAVREMENE TERAPIJSKE SMJERNICE

Danas je evidentno da sam lijek i cjelokupni napredak u medicini ne dovodi do adekvatnih rezultata bez pristupa u liječenju koji podrazumijeva i uključuje kako edukaciju bolesnika (psihoedukacija) tako i rad s obiteljii bolesnika, pa ćak i sa širom zajednicom. Psihijatrijski tretman SCH, te i hebefrenog podtipa, obuhvata psihofarmakološku terapiju i niz psihosocijalnih intervencija.

U akutnoj fazi bolesti, ili tokom egzacerbacije već postojećeg shizofrenog procesa, ciljevi psihofarmakološke terapije podrazumijevaju otklanjanje ili, ukoliko to nije u potpunosti moguće, ublažavanje akutnih simptoma bolesti, te poboljšanje psihosocijalnog funkcionisanja bolesnika. U izboru neuroleptika važno je voditi računa o eventualnom ranijem odgovoru na liječenje antipsihotikom, profilu nuspojava tokom ranijeg liječenja, preferiranju određenog medikamenta od strane pacijenta, te o planiranom načinu aplikacije, tj. per os ili parenteralno. Kao prva linija izbora većina eksperata navodi tipične antipsihotike i risperidon. Procjenu potrebe za terapijskom dozom potrebno je učiniti najmanje jednom godišnje. Za starije pacijente koji boluju od hebefrene SCH najćešće se sprovodi doživotna antipsihotična terapija.

 

29.12.2011.

Sretna Nova godina!

...



20.12.2011.

Internet: Blagodet ili Redukcionizam?

Jaron Lanier, tvorac kovanice virtualna realnost i jedan od vodećih intelektualaca i web dizajnera, 2010 godine publicirao je knjigu You're Not a Gadget. Uporedo s Carrovom The Shallows, i pojedinim drugim tekstovima na ovu vrlo aktuelnu i škakiljavu temu, i Lanierova knjiga vrlo visoko kotira u svijetu koji prati obilježja produkata Silikonske Doline. Informacije koje tako ‘sporo putuju’, i nikako da doputuju do našeg komadića zemlje na planeti, kako smo opterećeni drugom, naizgled aktualnijom problematikom strahovito i otužno lokalnoga tipa.

Kao stanovnici male i dovoljno beznačajne zemlje da bi se išta pitali, konsultirali, lagano tonemo, ili smo već dovoljno i potonuli, u okvire života, sve više slične simulaciji istog, zadate nam iz vana. A neskolni informiranju i naučeni sve nesamostalnoijem razmišljanju, prihvatamo servirano nam zdravo za gotovo i ne osvrćemo se ni za čas, i ne zapitavši se. Fotografije naše djece su na fejsbuku, a parlelno s tim na čuvenom, ah, Zapadu, govori se o potencijalnim krađama identiteta, čovjek iscjepkan na digitalni fragment social networkinga (i kontinuirano diživljavan kao takav!?), muzika uokvirena MIDI digitalnim frejmom, i reducirana da bi se zgodno uklopila u digitalni svijet...

Lanier, budući da je od početka rađanja Weba, pa do današnjeg dana, na samom izvorištu, i u srcu kreacije iste, otvoreno priznaje:

Mi izumitelji digitalnih tehnologija smo poput komedijaša ili neurohirurga na probi, u smislu da naš rad rezonira s dubokim filozofskim pitanjima; na nesreću ispostavilo se da smo loši filozofi u posljednje vrijeme ...

Nekada se smatralo da je dio čovjekove istinske prirode težnja za Znanjem. Kako je konzumacija života preuzela primat, informacija, uporedo s novcem, postala je Bog. No ipak, na pojedincima Svijet o(p)staje. Naravno da nisam sklona negaciji realiteta do te mjere da zagovaram nekorištenje/ukidanje mreže (engl. net). No, definitivno jesam stava da moramo ZNATI šta je to čime se koristimo svakodnevno, kao produžetak nas samih, i koje su prednosti i koji nedostaci. Tek tada možemo znati šta želimo/hoćemo žrtvovati a šta ne – i u skladu s tim i živjeti.

Nadam se da se nisam pretjertano raspisala. Nedavno sam predočila i kratki infos o strahovitoj površnosti čitanja i razumijevanja online dostupnih tekstova (posebno ukoliko su obogaćeni linkovima), dok nam Amazon nudi e-čitač Kindle, po današnjoj cijeni od 60ak eura! Polako, ali sigurno, bivamo privikavani na digitalizaciju životnih sadržaja, gdje na uštrb pojedinih ‘kvaliteta’ kvalitet strada, nekad i u potpunosti. Oprez i Znanje više su nego nužni.

Lijep pozdrav s ove strane monitora J

DrS.

 

  

 

 

19.12.2011.

Anoreksija

Anoreksija je veoma stara bolest, no oduvijek se nije tako zvala. Jasne istorijske zapise o pojavi iste, poznatijoj kao anoreksija mirabilis  (svetačka anoreksija), nalazimo u srednjem vijeku kada je za svetice tog toba bilo uobičajeno da se podvrgavaju strogim režimima posta u cilju postizanja visokih stupnjeva duhovnosti, na račun oštećivanja i slabljenja tijela. Ovaj mučenički odnos prema tijelu koje se doživljava kao neprijatelj značajna je odlika i anoreksije današnjeg doba.

 

Savremeni povijesničari medicine drže da je prvi detaljan opis ove bolesti predočio dr Simon Morton 1689. godine, i to na prikazu dva klinička slučaja koji su završila smrću.  Iako je od početka prepoznata kao psihološki poremećaj, zbog generalno izrazito negativističnog stava bolesnica i veoma oskudnih introspektivnih kapaciteta, tek 1903. pojavom Pierre Janeta, dolazimo do prvog naučnog doprinosa, nastojanja da se psihološki proniklne u uzroke ovog vrlo teškog oboljenja. Tako Janet anoreksiju definira kao opsesivnu formu odvratnosti prema vlastitom tijelou i upozorio i na to da bolest predstavlja odbijanje pacijentice da preuzme žensku spolnu ulogu. Njegov poznati suvremenik, Sigmund Freud, nije se posebno bavio ovom problematikom. No, u neku ruku slično Janetu, smatrao je ovo oboljenje „melanholijom seksualno nezrelih“.

 

Današnja psihoanalitička teorija, u grubim crtama, zastupa dvostruko mišljenje o poruci koju anorektična osoba saopštava svojim strahovitim tjelesnim simptomima i rigidnim životnim stilom. Jedna grupa, posebno mršavost i izostanak menstruacije koja je gotovo redovna propratna pojava anoreksije, sagledavaju kao nesvjesnu želju mlade djevojke za povratkom u djetinjstvo, uz odbacivanje ženskosti zbog nesvjesnog straha od očekivanih negativnih posljedica. S druge strane, pojedini autori psihodinamske orijentacije anoreksiju smatraju očajničkim pokušajem da se postane odrasla osoba, pri čemu dolazi do odbacivanja svih onih atributa ženske tjelesnosti kojih se pacijentkinja na nesvjesnom planu strahovito plaši.

 

Izbijanje bolesti je teže primijetiti jer se javlja podmuklo i gotovo neprimijetno. Nakon naizgled beznačajne primjedbe o njenom izgledu ili kakvog neugodnog događaja djevojka se povlači iz društva, postaje nesigurna u sebe, zaokuplja je misao da je debela. Uskoro zna kalorijsku vrijednost svih namirnica, intenzivno vježba, iz prehrane isključuje sve više namirnica. Na kraju jede samo nekoliko jednostavnih niskokaloričnih jela i sve rjeđe je za stolom s ostalim članovima porodice. Važno joj je samo biti mršava i na taj način sve imati pod kontrolom. Bolest je lako prepoznati kad se klinička slika razvije u potpunosti:

 

DIJAGNOSTIČKI KRITERIJI ZA ANOREKSIJU NERVOZU

 

A)    Odbijanje zadržavanja tjelesne težine iznad minimalno normalne za dob i visinu, odnosno gubitak tjelesne težine ispod 85% očekivane ili pak indeks tjelesne mase jednak ili manji od 17.5[1]

B)    Izražen strah od debljanja unatoč gubitku na težini

C)    Poremećaj doživljaja veličine i oblika vlastitog tijela, uz neprimjereni uticaj tjelesne težine i oblika tijela na samoprocjenjivanje i poricanje ozbiljnosti aktualne niske tjelesne težine

D)    Amenoreja, tj. izostanak menstruacije najmanje tri sljedna ciklusa

 

 

 U kliničkoj praksi zapaža se da se anorektičnbo ponašanje najčešće manifestuje u obliku restrikcije unosa hrane dijetom ili izgladnjivanjem. Tako neke bolesnice jednu samo jednom na dan, a neke tek nekoliko puta u sedam dana. Vrlo često dijete bivaju propraćene različitim vidovima pretjeranog tjelesnog vježbanja, u vidu npr. ekscesivnog aerobik treninga, jogginga, fitnessa i sl. a sve u cilju gubljenja kalorija. Nešto rjeđi tip anorektičnog ponašanja ispoljava se u vidu stalne dijete uz povremeno prejedanje i, najmanje jednom u sedam dana (a obično i češće) čišćenje tj. izbacivanje unesene hrane iz tijela samoizazvanim povraćanjem ili korištenjem sredstava za pospješivanje probave (laksativa), klizmi itd.

 

Kao uzročnike oboljenja savremena nauka evidentira duboke poremećaje porodičnih relacija, posebno odnosa majka-dijete, no svakako i socijalne faktore, posebno mass medijske propagandne poruke vitke linjije kao najuzvišenijeg cilja i apsolutnog kriterija ljepote. U odnosu majke - dijete nalazimo veliku povezanost pacijentice s majkom koja je vrlo često anksiozna osoba, s ocilacijama u ovom odnosu koje se kreću u rasponu od jake privrženosti do odbacivanja.

 

Anoreksija je veoma ozbiljan poremećaj, čak s mogućnošću smrtnog ishoda, jer se djevojke jednostavno ne znaju zaustaviti u mršavljenju. Ovo dovodi do ozbiljnih tjelesnih promjena poput:

 


stanja potpune fizičke iscrpljenosti

usporenog pulsa

niskog krvnog tlaka

promjena na koži (suha i ljuskava koža, dlakavost)

promjena u krvnoj slici

poremećaja elektrolita koji je posebno opasan kod osoba koje uz smanjen unos hrane i povraćaju

brojne endokrinološke promjene

demineralizacija kostiju


 

Terapijski, kod većine bolesnica se u početku liječenja nastoji postići bar djelomični tjelesni oporavak. Potom slijedi psihoterapijski tretman tokom kojeg se uklanjaju psihološki uzroci poremećaja. Liječenje anoreksije redovito je dugotrajan i kompliciran proces. Neophodno je i da se roditelji uključe u isti, jer anoreksija ne prolazi spontano, sama od sebe.

 

Ukoliko su u dilemi oko vlastite djece, roditeljima se preporučuje konsultacija s ljekarom, proučavanje literature o ovom problemu i/ili kontaktiranje neke od udruga roditelja i osoba oboljelih od anoreksije, kako bi dobili adekvatne informacije, podršku, i kako ne bi odlagali suočavanje s ovim problemom ukoliko se ispostavi da je isti prisutan kod njihovog djeteta.



[1] Indeks tjelesne mase mjeri se tako što se tjelesna težina (u kg) podijeli s kvadratom tjelesne visine (izraženo u metrima)




Stariji postovi

Iz dnevnika psihijatra


Odabir tema
Ja,mahaluša - BiH Lady Chatterly
Islamofobija: psihoanalitički osvrt
Panični poremećaj: klinička slika
Hebefrena sch
Internet:Blagodet ili Redukcionizam?
Anoreksija
'F' obrazac online čitanja
Ishemizirana 'potpora umu'-obavezan sastojak vode za piće?!
Stres I
(Psiho)analitika samoubice
Cyber-hondrija ...ili Dr.Google
O paranoji
Šta želi žena?
Tumačenje snova
Da li Bosnom hara distimija?
Déjà vu
Arhetipovi
'Anđeoska prašina' - PCP
Epileptična ličnost
Svastika
Gospodar želja
Psihoanaliza i meditacija
San iz 3 slike
WikiLeaks
Psihoanaliza: četiri teorije
Facebook
Psihoanaliza: šta je to?
Anaklitička i introjektivna depresija
Na koji način TV i igrice oblikuju psihički svijet
Ortoreksija
Da li nas Google čini glupima?
Udruga NADA: Poremećaji u prehrani
M. Borderline
Mobing
Agorafobija
Kratki isječak iz jednog sna
Lorazepam //Lorsilan, Temesta...
Psihodinamika ovisnosti
Depresija udružena s tjeskobom/anksioznost

Share


RSS


Citati, fragmeni i koješta još

Elektronske baze:

Virtualna biblioteka

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
97917

Powered by Blogger.ba